http://www.imdb.com/title/tt0449671/
Radnja filma: Šestorica hrvatskih vojnika moraju proniknuti duboko u neprijateljski teritorij i unatoč međusobnim nesuglasicama posmicati sve neprijatelje koje sretnu na putu. Ekspediciju vodi poludjeli, macho preserator - Vijali (drveni Velibor Topić). Njihov krvavi pohod se povezuje kroz vrijeme s pohodom ustaša tijekom drugog svjetskog rata. Poveznica između dviju isprepletenih, paralelnih ali vremenski odvojenih priča je lik Filipa Šovagovića (koji glumi vojnika 1993, ali i svog ustaškog djeda, 50-tak godina prije). Paralelne radnje vode prema istom kraju. Tragičnom kraju koji uz zemlju natropljenu krvlju ne nudi katarzu ni nadu, već samo uzaludnost svih pokušaja da na ukletom prostoru ipak netko ostane "last man standing".
Ajmo prvo s dobrim stvarima: Zanimljivo je vidjeti prvi pravi pokušaj posrnule domicilne kinematografije da prepliva u profesionalnu produkciju jednog akcijskog filma koji je po karakteru svojstveniji zapadnjačkoj kinematografiji. Dobra je činjenica da je jedan mladi redatelj s modernim svjetonazorima i naravno modernim utjecajima (Hill, Stone, Peckinpah) dobio šansu ispred dosadnih i sumornih dinosaurskih redateljskih veličina koji su iscjedili depresivni hrvatski socijalni "spleen" do maksimuma (Tu, Crvena Prašina, Život je čudo, Sami, Fine mrtve djevojke, Blagajnica....).
Pravo je osvježenje vidjeti da i netko u lijepoj našoj pokušava otrgnuti dio kreativnog i fnancijskog kolača od bujajuće recentne uspješne svjetske i europske ratno-epske produkcije. Zadnjih nekoliko godina bili smo svjedoci da i europa i azija imaju muda i znanje baciti rukavicu izazova proračunatim amerima koji su odavno gurui ratnog filma. "9. Satnija", "Zaruke su dugo trajale", "Joeux Noel", "Taegukgi" i slični naslovi su stizali u naša kina i u naše videoteke. I što je najvažnije bili gledani.
Hrana svake kinematografije je raznovrsnost. Hrvatska je dugo godina vapila za "nečim drugačijim", nečim što nije vulgarna balkanska komedija, sumorna socijalna jadikovka ili isprazna intimistička drama natopljena komunističkom nostalgijom. Raznolikost žanrova je ključna za napredak, pa tako samo sljepac ne može primjetiti pluseve koje nam produciranje akcijskog filma donosi. Tehnički napredak je jedna od prvih stvari koje idu naprijed, a to je vidljivo i u ovom filmu. Razvijanje i profesionalnost kod izvedbe specijalnih efekata - što CGI, što animatronika, dizanje produkcijskih i postprodukcijskih vrijednosti, razvoj maske i kostima na europsku razinu, raskošnija uporaba kamere, detaljan i upečatljiv sound design, tretiranje i pridavanje važnosti filmskoj glazbi, drugačiji, fizički pristup glumi, kinetičkiji i aktivniji pristup režiranju prostora, razne vizulane eskapade i moderni montažni pomaci koji nas približavaju vizualnom kodu 21. stoljeća.
Sve te praktički bitne ali kod nas zapostavljene stvari film "Živi i mrtvi" diže na zavidnu razinu za zemlju koja broji stanovnika koliko i Manhattan. Kinematografija genijalnog Matka Pivčevića i Dragana Markovića se ističe svojom atraktivnošću, odličnom uporabom objektiva (često šafiranje, dubina planova, uporaba izraženog tele objektiva) i dobro usvaja spomenuti vizualni kod recentnih ratnih filmova. Glazba Andrije MIlića je na zavidnoj produkcijskoj i tehničkoj razini, bogata atmosferskim zvukovima i pulsirajućim tehnoidnim basslineovima koji prizivaju napetost i klaustrofobiju svojstvenu za izvrsnu Carpenterovu temu "Assault on 13th Precinct" ili pak raznobojne Moroderovske synth stilizacije. Nekostatak glazbe je što je montaža glazbe iznimno loša te je glazba stavljena u previše prizora, gdje uz atraktivnu vizualnost na trenutke priziva pretjeranost reklama i glazbenih spotova. Hrvati još nisu naučili kako se radi glazba za film. Skladatelj treba imati glavnu temu filma, romansiranu verziju te teme, bržu verziju teme koja se montira u aktivnije djelove radnje, tj. raznolikost uporabe istog glazbenog motiva koji će u svim svojim stilskim instancama zvučati prepoznatljivo i sugestivno.
Montaža je kod dijaloga i sporijih djelova filma odrađena "nevidljivo" tj, pitko i u službi konstantnog kretanja radnje, dok je u scenama akcije preuzela sve "stylish" spone koje se koriste kod akcijskog filma danas. Jump cutovi, barokni, "Woo-ovski" slow motioni, ispranost boje na grayscale spektar s primjesama tamno zelene, ljubi kadar kao i kod Spašavanja vojnika Ryana, Tanke crvene linije ili ranije Boormanovog "Deliverancea". Sigurno da zbog toga film izgleda "skuplje", likovno izoblikovanije i uravnoteženije ali zar je potrebno uvijek reciklirati tuđe ideje, ako smo sigurni da pale?
E sad dolazimo do loših stvari: Prva i osnovna stvar koja je loša je scenarij. Uvozimo hranu, piće, naftu, plin i tko zna šta sve ne. Zašto ona nebi uvezli i par solidnih scenarista? U Hrvatskoj u novije vrijeme nepostoji kritična masa dobrih scenarista (Sviličič stoji usamljen). Mahom scenarije pišu pisci koji tako adaptiraju svoja literarna djela, bez ikakvog predznanja o scenariju, bez iti jednog scenarističkog semestra ili uopće poznavanja svih strukovnih tehnika i mostova koje čine dobrog scenarista. Dobar dio ovog filma je napisan u maniri scenarija za američke b-produkcija akcijske preseranse i čijim se kadrovima šepuri neka ishlapljela karate zvijezda. Likovi su stereotipni, vulgarni, jednodimenzionalni i nezanimljivi. Ti likovi nisu plod originalnosti i životnosti, ratnog realizma i uvjerljivosti već traljavo napisane nakaze koje se praznogalovo šepire kroz bujice dijeloga prepune loših "onelinera", nepotrebih psovki i imbecilnog humora. Skoro kao da su netalentirani Mlakić i Pavličić preuzeli modele likova iz Hillovog remek djela "Južnjačka utjeha" ili Spielbergovog "Ryana", kopirali ih ali im oduzeli sve ono što ih je činilo posebnima i sposobnima da se povežu s publikom. Tako imamo stereotipnog junačinu, čija se dubina svodi na mrke poglede, repetiranje puške, pljucanje u zemlju, napinjane vratnih žila i urezivanje emo ožiljaka na ruci svojim "Rambo" nožem. Kukavicu i nespretnjakovića (Boro Perić) koji gadljivo krade već postojeći lik iz Ryana, lik "Uphama" - kukavice koja u najbitnijem trenutku zakaže i služi samo da kroz suzne okice pokaže svu brutalnost rata. Ostali likovi su naravno 2 napušena primitivca koji su tu samo zbog ubivanja (malo lopovluka od Stoneovog Pattona i De Palminog "Casulties of war"), te 2 razborita prekaljena ratnika koji imaju velika muda ali i veliko srce (malo lopovluka od Tom Hanksovog lika iz Ryana, malo lopovluka od Band of brothersa, puno lopovluka od Boormana i Hilla) i likovi u scenariju su napisani.
Dijalozi su posebna priča. Dok je dio radnje koji se događa '93 još koliko toliko izdržljiv, ustaške sekvence su na razini nekakve horror parodije koja demonizira i pojednostavljuje svoje likove do razine postera u prirodnoj veličini iz časopisa "Košarka". Tako u jednoj sceni, Morriconeovski izražajan i facijalno naturalistički lik ustaše zuri u mjesec poput vukodlaka u slow motionu izgovarajući imbecilnu "tough guy" mantru tipa: "Pazite se. Svi ćemo najebati!, Grobno polje krije velike tajne!" Bla, bla, bla. Sekvenca prolaska kroz mine koja je trebala biti jedan od najnapetijih dijelova filma, je predrveno režirana i loše scenaristički potencirana, te tako umjesto grašaka znoja na licu i krupnih kadrova minske žice te tone gornjih rakursa i ekspresivnih filaža imamo sterilno režiranu scenu koja je dostojna napetosti reprize posljednje epizode "Lugarnice" ili "McLoedovih kćeri". Kraj filma zbog loše prostorne režiranosti i preoskudne rasvjete je zbunjujuć jer se malo to ga vidi u kadru, osim sjena koje pucaju jedna na druge, te enormne količine raslinja koja dominira kadrom. Ako je već finale filma trebao biti raskošno i upečatljivo prizivanje stiliziranog "supernatral" horrora, onda jebemu miša nemojte snimat zadnju scenu na prostoru od 5 metara u obraslom žbunju!
Pokosite livadu od kilometra, par tužnih stabala u rubu, mjesečina, groblje, kran koji ledbi poviše s ekstremnim širokokutnim objektivom na kameri i to je to. Ovako je klimaks filma postao antiklimaks.
Ipak sve u svemu, očekujem MIlićev drugi film u kojem će i dalje pokušavati modernizirati hrvatski filma kao temom tako i stilom, ali nadam se da će tad imati muda pokazati sve talente koje je pokazao u svojim izvrsnim kratkim filmovima i "Sigurnoj kući", te dokazati da ipak ima ljeka za dječje bolesti i ego koji nam je i godinama donosio "Serafine-svetioničarev sin" i slične katastrofalne filmove. Solidan pokušaj, ali 8 Zlatnih Arena u Puli više govori koliko su nam ostali filmovi u konkurenciji loši nego što je ovaj film dobar.
Ocjena: 6.0/10Autor: Zujo