Nakon što je mladi francuski redatelj Gaspar Noe podigao tonu obrva, ali i tonu nagrada s svojim 40minutnim srednjemetražnim filmom "Carne", svi su se pitali što je sljedeće. Carne je bio brutalan film o mesaru koji ubije krivog čovjeka za kojeg je mislio da je silovao njegovu retardiranu kćer. Film je digao veliku buru, ali kako su uglavnom kratki ili srednjemetražni filmovi osuđeni na zaborav, Noe je čekao 7 godina da prepriča potpunu priču u svom dugometražnom debiju. Mnogi bi rekli da je bio opsjednut pričom, a najviše likom koji je briljantno utjelovio Phillipe Nohan.

1998. napokon izlazi "Seul contre tous" tj. "Sam protiv svih". Film je djelovao kao inekcija svježe krvi u uvijek evolvirajuću francusku kinematografiju sklonu čestim eksperimentima forme i likovnosti.Mnogi su shvatili film kao brutalni pogled na novo francusko malograđanstvo prepuno zavisti, bolesti, mizoginije, pedofilije, ksenofobije i najvažnije incesta.

Radnja nije puno odudarala od Carnea: Glavni lik jednostavno nazvan "mesar" (nemam dovoljno riječi da nahvalim izvrsnog Phillipea Nahona) završi u zatvoru nakon što ubije krivog čovjeka za kojeg je mislio da mu je silovao oboljenu kćer. Po izlasku iz zatvora mesar tumara gradom zaokupljen crnim mislima i pištoljom s tri metka. Pokušava naći svoje mjesto pod suncem, zaraditi koju tešku kunu i zadovoljiti trudnu ljubavnicu i njenu majku. Napušta ljubavnicu i odlazi u Pariz pronači svoju kćer.

Mesar tumara sivim ulicama predgrađa Pariza gladan i frustriran, bez novca, prijatelja, bez ikog tko bi mu mogao pružiti barem toplu riječ. Stisnuti pištolj u šaci ga svaki dan podsjeća da bi u ovom crnom, sebičnom svijetu najbolji izlaz bio krvavo ali iskreno nasilje koje u svojoj čistoči čina nosi novi smisao u njegovo jadno postojanje. Noe briljantno postiže nenadmašan postotak privrženosti i razumjevanja za glavnog lika koristeči tehniku unutranjeg monologa tj. filmske naracije. U filmu ima svega par stranica dijaloga dok je sve ostalo tupi zvuk hipnotičkih mesarovim misli koje često graniče s bolesnom apatijom i mržnjom prema svakoj osobi, stvari i pojavi. Nakon što mesar odluči iznajmiti motelsku sobu u kojoj je prije mnogo godina začeo svoju kćer, javljaju se uznemirujuće incestuozne misli. Noe se ne boji zagledati duboko u srce zla i tame, dapače film cijelo vrijeme izgleda kao opasna dječja igra s šibicama koja bi svakog trena mogla poći po krivu.

Osjećamo bijes koji kipti u mesaru dok Noe niže izvrsne side shotove (najčešće snimane dolly-jem) u kojima glavni lik besciljno tumara praznim ulicama bez ikakve šanse da se socijalizira u društvo. Film je precizno režiran, koristeči samo osnovna sredstva i oskudnost kadriranja koja nas transportira duboko u unutrašnji svijet mesara. Zanimljivi su i originalni montažni postupci u kojima imamo zoom i nenadano skraćivanje plana unutar postojećeg kadra popračeno zvukom jakog udarca. Prvih par puta kad vidimo tu montažnu sponu znamo da nije riječ o običnom filmu. Noea kao i Goddarda nije strah eksperimentirati s slikom i zvukom, posebice s kontinuitetom unutar kadra. Montažni fragmenti i upozoravajući off šumovi prešaltavaju gledatelja u stanje svjesnosti da ipak gleda film, uništavaju magiju priče baš kao što je i jedno od osnovinih pravila francuskih novovalnih filmova koji su se oslanjali na nekarakteristične vizualne i auditivne podražaje sugerirajuću artificijelnost filmskog kontinuiteta i radnje.

Taj odmak od jednakosti film - stvarnost je najbolje vidljiv u tekstualnom upozorenju publici da napusti kino u zadnjih 30 sekunda filma, dok se i očekuje finalno razrješenje radnje. Noe niže šok za šokom prikazujući bez ikakvih skrupula kadrove hardcore penetracije u opskurnom porno kinu, te ih mješajući s zabrinjujućim i uznemirujućim incestuoznim mislima starog francuskog perverznjaka.

Ovaj film je inovativan, bolan, težak, morbidan, snažan, jeziv, okrutan, vidovit, inteligentan i svjež u isto vrijeme. "Sam protiv svih" nije za one "svilene" koji će se osjećati neugodno dok provode 93 teške minute u mozgu bolesnog čovjeka. Ovaj film je za one koji se baš kao i Noe ne boje pogledati u srce tame i zla i nasmijati se nazad. Nakon "Seul contre tousa" je došao i Noeov hit "Irreversible" koji ga je i potvrdio kao šok majstora koji se ne boji razoriti klasične filmske postulate i prodrmati publiku iz sjedala.

Ps: Perfekcionistima u gledanju filma sigurno nije promakao briljantni fragment iz "Seul contre tousa" na samom početku Irreversiblea. Jezivo i sirovo do boli

Autor: Zujo
Ocjena: 8.2/10