http://www.imdb.com/title/tt0054167/
Peeping Tom je jedan od istaknutijih filmova u poznatoj knjizi Stevena Jay Schneidera: "1001 movies you have to see before you die". Spomenuta knjiga je vrlo poznata, prevedena na hrvatski i moram priznati da sam je vidio kod mnogih ljudi kojima koristi kao svojevrsna filmska biblija. Peeping Tom je opisan kao "must see" film u knjizi, s ostalim remek djelima iz 1960-te, poput Psycha. Peeping Tom i Psycho su i prvi primjeri sirovih horror thillera o serijskim ubojicama, te je iz ta 2 filma praktički nastao cijeli žanr koji je iznjedrio brojne dobre filmove i hitove tipa: Se7en, Silence of the lambs, Jennifer 8, Manhunter...
Peeping Tom je pri redovnoj distribuciji 1960-te bio unakažen od strane britanskih cenzora, koji su film smatrali premorbidnim i preopasnim za to vrijeme. Tako su skorojevići izrezali skoro sve scene ubistava, završnu scenu samoubojstva, dobar dio dijaloga, zapravo sve što ovaj film čini drugačijim. Martin Scorsese proslavljeni američki redatelj, veliki filmofilm i zadrti ljubitelj "filomova s ruba" je poduzeo bitne korake, kako financijske tako i promidžbene da ovaj film ponovno predstavi publici skoro 50 godina nakon redovne distribucije. To se pokazao kao pravi pogodak, iako je dobar dio matreijala koji je izrezan iz filma, ostao zauvijek izgubljen. Ja sam svoju director's cut verziju pronašao u opskurnom dvd shopu u sjevernom dijelu Amsterdama i od tad se redovito družim s ovim iznimnim filmom, konstantno pronalazeći briljantne detalje koji me oduševljavaju.
Radnja filma ide ovako: mladi, ljepuškasti fotograf, izraženog Schwarzenneger naglaska Mark (drveni, ali zastrašujući Carll Boehm) živi na prvi pogled mirnim i povučenim životom, radi kao fokuser na filmovima, te honorarno kao fotograf ilegalnih erotskih sadržaja. Ispod njegove mirne vanjštine se krije voajer koji svojom kamerom snima ljubavne parove, te prostitutke koje nakon toga brutalno ubija, snimajući njihove zadnje izdisaje kamerom. Polako se zbližava s mladom Helen (Anna Massey), i njih dvoje unatoč upozorenjima njene slijepe i promoćurne majke, započinju čudnu prijateljsku i kasnije romantičnu vezu. Djevojka počinje sumnjati u Markove namjere i veo tajne se polako otkriva, dok Mark za sobom ostavlja trag leševa.
Odlična stvar u filmu koja mnogo pridonosi stvaranju mračne, morbidne i voajerske atmosfere je činjenica da skoro sva ubojstva gladamo kroz objektiv Markove kamere duboko skrivene ispod njegovog kaputa. Drhtava, zrnata slika i dugi kadrovi u kojima Mark prilazi prostitutkama, te sam čin ubojstva u kojem vidimo grč na njihovom licu je jednostavno šokantna i uznemirujuća poput scene tuširanja u Psychu. Tim postupkom publika neposredno sudjeluje u činu ubojstva, jasni su joj svi motivi i time postaje skoro sudionik tragičnog čina, te se sve više zbližava s likom Marka, pokušavajući pronaćo opravdanja za njegove postupke.
Jedna od stvari koja mi se sviđa je dramaturška odluka da napravi Marka, u jednu plahu, plašljivu, povučenu osobu s kojom gledatelji mogu suosjećati, iako je hladnokrvni ubojica. To bi i danas bilo revolucionarno, posebno kad vidimo da je u svakom thrilleru, serijski ubojica napravljen kao emocionalno osakaćeno čudovište, koje ne razlikuje dobro od zla i nema šanse da promijeni sadističke navike. Davajući Marku ljudsko lice i osobine, redatelj Powell zapravo okreće kameru prema publici beskurpulozno tvrdeći da su ubojice i preverznjaci normalni ljudi koji se nesmetano šeću među nama i sudjeluju u svim aspektima društva. Mnogi od njih su vrlo prizemljene i normalne osobe koje se grčevito bore s svojom bolešću. Glazba je isto jedan od elemenata koji je vrhunski u filmu, kombinacija podmuklog raštimanog klavira i hipnotičke melodije razlomljene koja sinkopira zvuk je odlična.
Kad na polovici filma saznamo korijen i genezu Markove bolesne strasti za ubojstvima i voajerizmom, nije nam teško nači riječi utjehe i razumijvanja za njegove postupke. Naime Marka je mordiban otac snimao cijelo djetinstvo, tjerao ga da promatra ljubavne parove u parku, bacao mu guštere u krevet u sred noći, forsirao ga da provodi vrijeme s lešom svoje mrtve majke. Taj dio filma je prikazan u sceni od koje mi se ledi krv u žilama. Mark se zbližio s Helen i imamo osjećaj kao da će film imati zaokret u ljubavnu dramu, Mark će se zbog ljubavi promijeniti i pokajati za svoje grijehe.
Scena ipak ide drugačijim tempom, onim tempom koji i najhladnijeg gledatelja protrese i šokira. Helen zamoli Marka da joj pokaže filmove na kojima radi. On je uvede u mračnu sobu s projektorom, i zbog glazbe, napetosti i virtuoznog kadriranja mislimo da će ju ubiti, dok Mark pusti snimke iz svog djetinjstva gdje na starim, oštećenim, crno-bijelim trakama gledamo kako ga otac brutalno zlostavlja. Malo je reči da su te snimke uistinu šokantne. Duboko vam se uvuku u podvijest i tamo ostanu mučeći vas noćima i naprasno ulazeći u san. Što je najbolje nakon takvog šoka, mislite da jednostavno Powell nemože podignuti ljestvicu, ali kad otkrijete tajnu na kraju filma i odgovor na pitanje zašto su lica koje Mark ubija kamerom tako zgrožena od straha i čudno osvijetljena. Shvatit ćete jednu vrlo uznemirujuću stvar koja glasi: Mark ima posebnu kameru! Jednostavno morate pogledati film da dobijete prave razloge zašto je toliko dugo bio zabranjivan, omržen, osporavan, kontroverzan i smatran opasnim državnim elementom.
Pogledajte Peeping Toma, ali moram vas upozoriti: nakon filma budite spremni žrtvovati par noći mirnog sna.
Prvi od 4 dijela izvrsnog dokumentarca o filmu (sve je izanalizirano i objašnjeno):http://www.youtube.com/watch?v=-jdbLoFlvqM&feature=related
Autor: Zujo
Ocjena: 7.8/10